Matija Divković (Jelaške kod Vareša, 1563 – Olovo, 1631) bio je bosanskohercegovački i hrvatski vjerski pisac,^[1] franjevački svećenik, koji ima historijsku zaslugu kao utemeljitelj bosanskohercegovačke književnosti.

Divković se rodio 1563. godine u Jelaškama kod Vareša. O njegovu životu nema mnogo podataka. Postao je franjevcem Bosanske provincije i svoje nauke završio u Italiji. U Sarajevu je služio kao kapelan (od 1609), a kasnije je radio u Kreševu i u Gradovrhu kao lektor. Također je radio u Olovu, gdje je i umro 1631.^[2]

Glavna djela su mu vjersko poučni spisi na narodnom jeziku (kojeg on naziva slovinski, ilirski ili bosanski), pisani na bosančici (Besjede, Mletci /1616/, Nauk krstjanski /1616/). Pored njegovog najpoznatijeg djela Nauka krstjanskog Divković je napisao Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne Bogorodice Divice Marije (Venecija 1611) i Besjede svrhu evanđelja nediljni jeh .Pisao je osebujnim istočnobosanskim, šćakavsko-ijekavskim narječjem protakanim ikavizmima.

Citat iz knjige Nauk krstjanski 1611: "I ovo istomači aliti privede iz jezika diačkoga u pravi i istiniti jezik bosanski." ^[3]

• Tekst o Matiji Divkoviću u enciklopediji Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža"
• Franjevac Matija Divković - autor prve štampane knjige u Bosni i Hercegovini na narodnom jeziku (1611.)
• Divković - pisac triju značajnih djela
• Nauk Krstianski, u Mnecieh 1641., digitalizirano u Bayerische Staatsbibliothek

• Gavran, Ignacije (1988). Putovi i putokazi (I) (jezik: hrvatski). Sarajevo: Svijetlo riječi.