Masakr u Baru

Masakr u Baru
LokacijaBar
Datum1–2 april 1945.
Mrtvih400–450 i 1.500–2.000
ŽrtveAlbanci s Kosova
PočiniociPartizani

Masakr u Baru bio je pokolj nepoznatog broja uglavnom etničkih Albanaca s Kosova koji su počinili partizani krajem marta ili početkom aprila 1945. u Baru, opštini u Crnoj Gori, na kraju Drugog svjetskog rata.

Masakr

Do 1942. grad Bar je postao dom mnogih Srba, Crnogoraca i drugih izbjeglica koji su bili primorani da pobjegnu s Kosova i da pobjegnu od nasilja koje su vršile albanske jedinice. Mnogi od njih su se pridružili partizanskim snagama i učestvovali u njihovim aktivnostima u Baru.[1]

Žrtve su bili Albanci s Kosova, koji su se skrivali u planinama kako bi izbjegli mobilizaciju u partizane.[1] Ovi ljudi su zarobljeni, zatim okupljeni u Prizrenu i marširali pješke u tri kolone do Bara gdje je trebalo da prođu kratku obuku i potom budu poslani na front.[1] Marš je vodio kroz krševite planinske lance Kosova i Crne Gore do svog odredišta. Po dolasku mještani su izvijestili da su ovi muškarci, koji su marširali prilično daleko, bili "iscrpljeni" i "unesrećeni". Kolona muškaraca koja se protezala nekoliko kilometara tada je okupljena na Barskom polju. U jednom trenutku, jedan od albanaca iz kolone napao je i ubio Božu Dabanovića, jednog od partizanskih oficira.[1] Vrlo brzo nakon toga neko iz kolone je bacio krijumčarenu bombu na komandanta brigade.[1] To je izazvalo paniku među partizanima. Stražari koji su pazili na regrute su zatim pucali na gomilu ubivši mnoge i natjeravši preživjele da pobjegnu u okolne planine.[1] U drugom slučaju, nekoliko stotina albanaca je strpano u tunel u blizini Bara, koji je naknadno zapečaćen tako da su svi zarobljeni unutar tunela ugušeni.[2]

Jugoslavenski izvori navode broj žrtava od 400,[1] dok albanski izvori navode cifru od 2.000 ubijenih samo u Baru.[3] Prema riječima hrvatske historičarke Ljubice Štefan, partizani su 1. aprila u Baru ubili 1.600 Albanaca nakon incidenta na fontani.[4] Postoje i izvještaji koji tvrde da su među žrtvama bili i mladići.[5] Drugi izvori su citirali da je ubistvo počelo na putu bez očiglednog razloga, a to je potkrijepljeno svjedočenjem Zoia Themelija na njegovom suđenju 1949.[6] Themeli je bio nacistički saradnik koji je kasnije radio kao važan zvaničnik Sigurimi, albanske tajne policije.[7] Nakon masakra, mjesto je odmah zabetonirala jugoslavenska vlast i izgradila aerodrom na mjestu masovne grobnice.[5]

Reference

  1. ^ a b c d e f g "Željko Milović-DRUGI SVJETSKI RAT". Montenengrina Digitalna Biblioteka.
  2. ^ Miranda Vickers (28. 1. 2011). The Albanians: A Modern History. I.B.Tauris. ISBN 9780857736550.
  3. ^ "Massive Grave of Albanian Victims of Tivari Massacre uncovered". Albanian Telegraphic Agency. 19. 9. 1996. Pristupljeno 31. 8. 2012.
  4. ^ Ljubica Štefan (1999). Mitovi i zatajena povijest. K. Krešimir. str. 124. ISBN 978-953-6264-85-8.
  5. ^ a b Bytyci, Enver (2015). Coercive Diplomacy of NATO in Kosovo. Newcastle upon Tyne: Cambridge Scholars Publishing. str. 12. ISBN 9781443872720.
  6. ^ Fevziu, Blendi (1. 2. 2016). Enver Hoxha: The Iron Fist of Albania (jezik: engleski). London: I.B.Tauris. str. 134. ISBN 9780857729088.
  7. ^ Pearson, Owen (2004). Albania in the Twentieth Century, A History: Volume III: Albania as Dictatorship and Democracy, 1945-99. London: I.B.Tauris. str. 343. ISBN 1845111052.