Lejla Kalamujić je nagrađivana kvir spisateljica iz Bosne i Hercegovine.[1][2][3][4][5][6] Rođena je u Sarajevu 1980. Diplomirala je na Odsjeku za psihologiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.[1][7] Lejla piše prozu, eseje i kritike. Centralne teme kojima se bavi u svojim radovima jesu: seksualnost, ludilo i smrt.[8]
Izdanja
Lejla Kalamujić je 2008. godine izdala prvu zbirku priča Anatomija osmijeha, u izdanju Naklade Zoro iz Sarajeva. Njezina druga zbirka kratkih priča Zovite me Esteban je izašla 2015 godine,[4] u izdanju Dobre knjige iz Sarajeva.[9] Zbirka Zovite me Esteban je poslije objavljena u još tri zemlje od strane sljedećih izdavačkih kuća: izdavačka kuća Red Box iz Beograda (Srbija) 2016.,[10] izdavačka kuća Sandorf iz Zagreba (Hrvatska) 2017.[11] i izdavačka kuća Blesok iz Skopja (Makedonija) također 2017. godine prevedena na makedonski jezik - Викајте mе Естебан. Prevod je radio Goko Zdraveski.[12] Lejla Kalamujić inspiraciju za pisanje pronalazi u ličnom iskustvu, društvenom okruženju i ženama autorkama koje su dio cijele historije književnosti:[13]
Glasovi žena su u tradiciji naših književnosti (a stoljećima i na mnogo širem planu), najblaže rečeno, prigušeni. Nama su danas posve jasni ti razlozi. Svjesni smo što je patrijarhat i kao sistem vrijednosti i kao način života, donio. Ja ne želim da kažem da to znači da sve vrijednosti proistekle iz takvih književnih tradicija treba anulirati. To bi bilo smiješno. Ali mislim da moramo biti svjesni koliko je mizoginije u njih upisano. I sad kad neko želi preskočiti taj argument često se spotiče o te „univerzalne vrijednosti", ili pojmove kakvi su „čovjek" ili „čovječanstvo". To jednostavno u praksi nikada nije funkcioniralo na taj način. „Univerzalnost" i „čovječnost" uvijek su bivale maske iza kojih su se skrivale (sve)moći odraslog muškarca (najčešće bijelog muškarca). Tako da, u tom kontekstu, za mene je priča ženskog roda. I čak pored toga, što se tematski tekst veže za odnos kćerka-majka, ja se i u književnosti zaista osjećam kćerkom (što automatski ne znači da ja tu ulogu dobro nosim) onih majki, kojima društveni i ekonomski poreci nisu dozvoljavali afirmaciju vlastitih poetika.
Anatomija osmijeha
Anatomija osmijeha je zbirka kratkih priča u kojima Lejla piše o ljudskoj patnji i sreći. Ova zbirka kratkih priča je dobila nagradu književnog književnog konkursa Naklade Zoro za najbolju knjigu neobjavljenih priča u 2008. godini.[4] Vladimir Arsenić je Anatomiju osmijeha opisao ovako:[14]
Jedanaest priča iz zbirke pripoveda sudbine iz duševne bolnice u Sarajevu i sa seizmografskom preciznošću opisuje postratno bosansko društvo, njegove anomalije i zastranjivanja, oslikana kroz individualnu sudbinu osetljivih i nestabilnih. Kroz knjigu Lejle Kalamujić do glasa dolazi i druga potisnuta skupina kojoj balkanska društva ne daju pravo postojanja, a to su LBGT osobe. Slobodno iskazivanje seksualnih sklonosti i ljubavi jedne osobe trebalo bi da se podrazumeva, međutim, kako nam se pripoveda u Anatomiji osmijeha, osobe drugačije seksualne orijentacije nužno završavaju u ludnici ili izopštene iz društva.
Zovite me Esteban
Zovite me Esteban je zbirka kratkih priča nagrađena godišnjom književnom nagradom Istarske županije "Edo Budiša" u 2016.[5][15] i bila je bosanskohercegovački kandidat za Evropsku nagradu za književnost također 2016. godine.[16] Ovom zbirkom kratkih priča Lejla je osvojila književnu scenu u Bosni i Hercegovini i regiji.[2] Zbirka je najprije objavljena u izdanju Dobre knjige iz Sarajeva 2015[9], a poslije je objavljena u još tri zemlje: Srbija (2016)[10], Hrvatska (2017)[11] i Makedonija (2017).[12] Za knjigu je rečeno da je "u svakom smislu najbrutalnije, ako ne i najhrabrije izdanje proizašlo od nove generacije književnika/ica u regiji do sada."[17] Izdavačka kuća Sandorf je knjigu opisala ovako:[18]
U devetnaest priča koliko zbirka sadrži pratimo emocionalni put junakinje od nepouzdanih sjećanja na rano preminulu majku, preko djetinjstva s ocem alkoholičarem kojeg nikad nema, baka i djedova koji se lagano rasipaju i umiru pred njenim očima, zemlje koja se raspada, svijeta koji se mijenja, pa sve do otkrivanja seksualnosti i briga koje donosi egzistencija. Motiv majke kao da se provlači kroz sve njih poput sveprisutnog spiritus movensa i nenametljivo nas provodi kroz emocionalni život junakinje, upoznajući nas pritom s predratnim, ratnim i poratnim Sarajevom, "rajom", miješanim brakovima, Šidom kao mjestom izbjeglištva, hospitalizacijom u psihijatrijskoj bolnici – s Erosom i Tanatosom. Zbirka Lejle Kalamujić autentično je svjedočanstvo o sudbini obitelji čije je ispisivanje svojevrsni čin hrabrosti i suočavanja s onim najmračnijim, najtežim u čovjeku.
Kratku priču Zovite me Esteban na engleski jezik je prevela Jennifer H. Zoble:[19]
Bilo je u filmu Sve o mojoj majci. Majka Emanuela imala je svoga Estebana, koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći na svoj rođendan. Esteban je želio pisati priču o svojoj majci, ali je Almodovar napravio film o majčinom tugovanju za sinom. Pogledala sam film u Kinu Meeting Point. Kući sam otišala odmah nakon prikazivanja. Hodala sam ulicom u starom dijelu grada koja vodi majćinoj kući. Figura Estebana mi je vibrirala pred očima. Vidjela sam ga tu, u pokislim hlaćama i duksu kako u rukama drži tanki rokovnik. Ulica uz koju sam se penjala zove se Širokača i bila je nevjerovatno strma. Kada sam se popela na vrh, stala sam da uhvatim dah i okrenula se gledajući u dolinu. Grad ispod mene je tonuo u mrak i onda sam se zapitala: Šta da je moja majka živa i dan danas a da sam ja ta koja je umrla te daleke noći prije sedamnaest godina?