Jusuf Mehonjić

Jusuf Mehonjić
Jusuf Mehonjić u uniformi Osmanskog vojnika
Rođenje (1883-08-15) 15. august 1883.
Bijelo Polje, Knjaževina Crna Gora
Smrt12. mart 1926(1926-03-12) (42 godine)
Albanija
ZanimanjeMuslimanski komita
Poznat(a) poOrganizovanoj odbrani Sandžaka od četnička

Jusuf Mehonjić (albanski: Jusuf Mehoniqi) rođen 1883. u Grnčarevu[1] kod Bijelog Polja, bio je crnogorski vođa muslimanskih ustanika u Sandžaku[1] i član Kosovskog komiteta.[2][3]

Grupe otpora, koje se u literaturi poistovećuju sa komitskim pokretom, u Sandžaku se pominju još krajem 19. i početkom 20. stoljeća, krajem 1912. postaju masovnije, a nakon proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918, postaju znatno organizovanije, teritorijalno raširenije i brojnije.[4]

Pokret je imao hajdučki karakter[5], bio svojevrstan odgovor na zločine nad sandžačkim muslimanima i pokušaj njihovog istrebljenja. U tom periodu na području Sandžaka postojalo je 12 takvih grupa, a najčuveniji vođa čitavog pokreta bio je vođa bjelopoljske grupe Jusuf Mehonjić, koji će kasnije postati koordinator i glavni vođa svih grupa pokreta otpora u Sandžaku.

U Starčevićima kod Tutina četnici su ubili 28 muslimanskih seljana. Grupe sandžačkog pokreta otpora najčešće su imale od 20 do 70 boraca. Svaka četa imala je ograničen prostor djelovanja (najčešće područje jednog sreza). Četa Jusufa Mehonjića, marta 1921. brojala je 22, a jula 1922. 70 boraca. Osim područja bjelopoljskog kraja, sa svojim borcima Mehonjić je povremeno prelazio i na susjedne terene, naročito na područje oko Tutina i Pešteri. Pljevaljska četa, kojom je komandovao Husein Bošković, također čelnik ovog pokreta, bila je relativno manja, ali veoma pokretljiva i uspješna. Četa je imala veoma dobro organizovanu jatačku mrežu i po svojoj snazi bila je jedna od prvih grupa.[6]

Pored Jusufa Mehonjića i Huseina Boškovića, kao istaknutiji prvaci u to vrijeme pominju se i Feriz Salković, Mula Agan Kojić, Deko i Hajro Hajrović, Amir Kocović, Jusuf i Sait Hadrović, Vejsil Đukić, Huso Šabotić, Nazif Škrijelj, Akija Mehović, Muharem Mehović, Etem Mehović i drugi.[7][8]

Vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca za borbu protiv njih koristile su posebne žandarmerijske jedinice, vojsku, i borce četničkog vojvode Koste Pećanca.[9]

U prvoj polovini 1924. pojedine grupe pokreta otpora iz Sandžaka uključiće se u borbe oko svrgavanja vlasti u Albaniji, u organizaciji Kosovskog komiteta pod vođstvom Bajrama Curia. Juna 1924, oni su uspjeli da oslobode Skadar i Tiranu i da uspostave demokratsku vlast na čelu sa pravoslavnim sveštenikom Fan Fanolijem. Uz pomoć najvišeg državnog rukovodstva Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, zbačeni albanski diktator Ahmet-beg Zoga se, u decembru iste godine, međutim, ponovo vraća na vlast. Kasnije iste godine optužen je da je organizovao ubistvo Boška Boškovića, načelnika Kolašinskog sreza, iako je u to vrijeme bio u Albaniji. Ovo je iskorišteno kao povod za masakr u Šahovićima 1924, u kojem su crnogorski seljaci masakrirali oko 600-900 lokalnih muslimana.[10][11] Kasnije se ispostavilo da su ubice Boška Boškovića članovi klana iz Rovca, njegovog rivalskog plemena.[2]

Pokret otpora u Sandžaku je tada prestao da postoji i djeluje kao jedinstvena cjelina. Jedan od njegovih vođa Husein Bošković, emigrirao je za Tursku a zvanične vlasti Kraljevine SHS aktivno su počele sprovoditi kampanju za omogućavanje emigracije u Tursku za sve njegove pripadnike, organizujući u isto vrijeme i akcije njihove likvidacije u Albaniji slanjem svojih plaćenika za njima. Ubijen u okršaju sa albanskom žandarmerijom u selu Arapaj kod mjesta Šijak nedaleko od luke Drač.

Istražujući epske i junačke pjesme u Sandžaku, profesor Univerziteta u Pragu Matija Murko, u svojim radovima zabilježio je da je Jusuf Mehonjić pisao dnevnik u desetercu, i da je taj dnevnik policija zaplijenila za vrijeme jedne od potjera na limskom mostu Ribarevine. Taj dnevnik, međutim, nikada nije pronađen. Sahranjen je u Albaniji pored supruge Naze.

Reference

  1. ^ a b Nikšić, Naka (2018). "JUSUF MEHONJIĆ U PJEVANJU SANDŽAČKIH BOŠNJAKA". Centar za istraživanje moderne i savremene historije (jezik: Bosnian). I (1): 120–129. ISSN 2637-1502. Pristupljeno 27. 11. 2023.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  2. ^ a b Morrison, Kenneth (2018). Nationalism, Identity and Statehood in Post-Yugoslav Montenegro. Bloomsbury Publishing. str. 56. ISBN 978-1474235198.
  3. ^ Komnenić-Džaković, Jelisavka; Đurović, Žarko (1994). U spomen Vukomanu Džakoviću. Stručna knjiga. str. 21. ISBN 9788641901306.
  4. ^ Kulturno društvo Muslimana Hrvatske Preporod, Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske Preporod (1998). "Behar". Behar. Pristupljeno 25. 5. 2024.
  5. ^ Komnenić-Džaković, Jelisavka (1994). U spomen Vukomanu Džakoviću. Beograd: Stručna knjiga. str. 20. ISBN 9788641901306.
  6. ^ Memić, Mustafa (1984). Velika medresa i njeni učenici u revolucionarnom pokretu. Skopje: Fonografika. str. 263.
  7. ^ Hajdarpašić, Raif (1990). Prošlost kao budućnost. Sarajevo. str. 60. OCLC 35982269.
  8. ^ Rastoder, Šerbo (2010). Bošnjaci/muslimani Crne Gore između prošlosti i sadašnjosti. Podgorica: Almanah. str. 293. ISBN 9788685575204.
  9. ^ Bandžović, Safet (2006). Iseljavanje bošnjaka u Tursku. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. str. 382. ISBN 9789958740299.
  10. ^ Vulliamy, Ed (1994). Seasons in Hell: Understanding Bosnia's War. Simon & Schuster, Limited. str. 35. ISBN 978-0-671-71345-4. A wave of violence was unleashed against Muslims in the early 1920s. Three thousand extrajudicial murders were chronicled in 1924 in eastern Herzegovina alone, 600 of them during the massacre of two villages, Sahovici and Pavino Polje.
  11. ^ Demirović, Mujo (1999). Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici. Bihać: Ekonomski fakultet. str. 234. ISBN 9789958947704.