Hrvatinići

Grb loze Hrvatinića koji je formirao Hrvoje Vukčić.
Područje koje su posjedovali Hrvatinići početkom 15. vijeka

Hrvatinići (Horvatići, Stipančić Hrvatinić, Stipanići, Stjepanići), vlastelinski rod u srednjovjekovnoj Bosni od 13. do 15. vijeka.[1]

Hrvatinići su naročito snažno uticali na razvoj političkih prilika u bosanskoj državi i susjednim hrvatskim krajevima u 14. i na početku 15. vijeka. Uz njih je u drugoj polovini 20-tih godina 14. vijeka vezan i prvi spomen institucionalno izgrađene Crkve bosanske, uz koju su pristajali neki članovi roda, dok su drugi ostali odani Katoličkoj crkvi.[2][3][4]

Prvi Hrvatinići držali su posjede u Donjim krajima, oko rijeka Sane, Vrbanje i Vrbasa, u župama Banica (Jajce), Vrbanja (župa) (Kotor), Sana (Ključ), Zemljanik (tvrđava Greben). Držali su i grad Glamoč. Jačanjem Hrvatinića povećavali su se i njihovi posjedi, najprije u bližoj okolini, na koju se širio i naziv Donji kraji, a poslije i u drugim dijelovima Bosne, u početku najčešće priznavanjem nasljednih prava i darovnicama, a poslije osvajanjima i vladarskim darovnicama. Tako su potkraj 14. i na početku 15. vijeka oni postali najmoćnije velmože u bosanskoj državi te su mogli smjenjivati s prijestolja i same vladare.

Utemeljitelj roda – prema dostupnim podacima – bio je knez Stjepan (umro prije 2. februara 1301. godine) koji je posljednje godine života proveo povučeno. Za njega Lajos Thallóczy nesigurno pretpostavlja da je bio u rodbinskim vezama s banom Prijezdom I, što izvorna svjedočanstva ne potvrđuju. Pouzdano se zna da je Stjepan imao više sinova koji su naslijedili očeve posjede. Ne zna se koliko ih je bilo, a nisu poznata ni njihova imena, osim najstarijemu knezu Hrvatinu, po kojem je i cijeli rod dobio ime. On se u izvorima i literaturi obično po ocu naziva Stjepanić. Na Stjepanove sinove se odnosi sadržaj povelja iz 1299, 1301, 1304. i 1305, ali se u njima spominje samo Hrvatin, koji nastupa kao predstavnik svoje neimenovane braće i sinova te vodi obiteljske poslove. Pouzdano se zna da su braća učestvovala u borbama za ugarsku krunu potkraj 13. vijeka kao pristalice napuljskih Anžuvinaca, pretendenata Karla Martela i Karla I Roberta. Zbog zasluga u tim borbama napuljski kralj Karlo II. potvrdio im je poveljom od 14. juna 1299. Donje kraje bosanske zemlje (Partes provinciarum inferiores terre Boczinensis), koje su oni već držali i posjedovali. Nakon toga, odigrali su važnu ulogu na početku 14. vijeka u vezi sa širenjem u Bosni vlasti Bribirskih, s kojima su više puta sređivali svoje vazalne odnose.

Ban Pavao I. Bribirski s braćom izdao im je više povelja (1301, 1304. i 1305) kojim je potvrđivao sve njihove posjede, jamčio njihovu cjelovitost i obećavao zaštitu ako ih iko napadne. Unatoč njihovim rodbinskim vezama i takvim garancijama, odnosi Hrvatinića s knezovima Bribirskim zapali su u krizu za banovanja nad dijelom Bosne Pavlova brata Mladina I (1302-1304). Sinovi kneza Stjepana bili su, čini se, nezadovoljni Mladinovom upravom te su stali podupirati protivnike bribirske vlasti u Bosni. Zbog toga im je Mladin I oko 1303. počeo otimati posjede i gradove u Donjim krajima.

Nakon tih vijesti Stjepanići se dalje vrijeme ne spominju. Tek u vrijeme velikog političkog raslojavanja među hrvatskim i bosanskim velikašima uoči pada bana Mladina II Bribirskog 1322. ponovo su aktivni na strani Mladinovih protivnika. Osim kneza Hrvatina Stjepanića, u izvornoj građi nakon 1320. po imenu zabilježen je knez Grgur Stjepanić, koji se u literaturi također dovodi u vezu sa Stjepanom, začetnikom roda Hrvatinića. Prevladava mišljenje da je Grgur bio mlađi brat Hrvatinov, a tek je Thallóczy ustvrdio da je Grgur bio sin Hrvatinova brata Stjepana. On se prvi put poimenice samostalno spominje u nedatiranoj povelji Stjepana II Kotromanića kojom mu je, za vjernu službu, ban darovao sela Čečavu, Hrastuš, Jakeš u Nenavišću, Volović i Modriču, jer je najvjerovatnije 1329-1330. na čelu banova izaslanstva išao u Bugarsku da mu dovede zaručnicu. Ban tom prigodom Grgura naziva velikim knezom.

Poslije se Grgur spominje tek 1357. u vezi s ustupanjem svojih posjeda u Donjim krajima ugarskom kralju Ludoviku I, ali historičari nisu sigurni da li se tu radi o istoj ili pak o dvjema različitim osobama. U prilog drugoj pretpostavci govorila bi hronologija, naime činjenica da je Grgurov brat Hrvatin umro prije 1315, a sin mu Vukoslav Hrvatinić prije 16. aprila 1343.

Najistaknutiji predstavnici ove porodice u kasnijem periodu su bili knez Vukoslav Hrvatinić te njegovi sinovi knez Vlatko i Vuk u 14. vijeku; krajem i početkom 15. vijeka najpoznatiji član ove obitelji bio vojvoda, a kasnije i herceg, Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegov brat, hrvatski ban, Vuk Vukčić, dok je u 15. vijeku najpoznatiji bio vojvoda Juraj Vojsalić.

Posljednji poznati Hrvatinić bio je Matija Vojsalić, praunuk Vojislava Hrvatinića (brata Hrvoja Vukčić Hrvatinića), koji je od 1472. do 1476. bio osmanski kralj Bosne.

Loza Hrvatinića

   Stjepan
   │
   ├── Grgur Stjepanić
   │   │
   │   └── Vlatko Hrvatinić  
   │
   └── Hrvatin Stjepanić
       │
       ├── Vukoslav Hrvatinić
       │   │ 
       │   ├──Vlatko Vukoslavić  
       │   │  │
       │   │  ├──Vukoslav Vlatković
       │   │  ├──Grgur Vlatković
       │   │  └──Nikola Vlatković
       │   │
       │   ├──Vuk Vukoslavić
       │   └──Pavle Vukoslavić
       │
     	├── Pavao Hrvatinić
   	└── Vukac Hrvatinić
           │
           ├── Hrvoje Vukčić Hrvatinić  
           ├── Vuk Vukčić
           ├── Vojislav Vukčić 
           │   │
           │   └── Juraj Vojsalić
           │       │
           │       ├── Juraj Vojsalić
           │       └── Petar Vojsalić
           │           │ 
           │           └── Matija Vojsalić
           │ 
           └── Dragiša Vukčić 
               │
               └── Ivaniša Dragišić
               │    
               ├── Pavao Dragišić
               ├── Marko Dragišić
               └── Juraj Dragišić

Također pogledajte

Reference

  1. ^ http://archive.org/stream/vojvodahrvojevu01igoog#page/n34/mode/2up.
  2. ^ Benac A., Ur. (1986): Bosna i Hercegovina / Bosnia and Herzegovia / Bosnien und Herzegowina. Svjetlost, Sarajevo.
  3. ^ Malcolm N. (1996): Bosnia: A Short History. New, Updating Edition, New York University Press, ISBN 0814755615.
  4. ^ Klaić N. (1994): Srednjevjekovna Bosna - Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe. Eminex, Zagreb, ISBN 953-6112-05-1.

Vanjski linkovi