Izvorni tekst pjesme komponirao je slovački svećenik Samuel Tomášik za vrijeme svoje posjete Pragu 1834. Primijetio je da se njemački jezik tamo može češće čuti nego maternji, češki jezik. Tim povodom je napisao:
"U matici Pragu, biseru zapadnoslavenskog svijeta, koji će biti izgubljen u njemačkom moru, šta čeka moja draga domovina, Slovačka, koja u Pragu vidi svog duhovnog odgajatelja? Uznemiren tom mišlju, sjetio sam se stare poljske pjesme "Poljska nije nestala dok god mi živimo"[3]. Ta poznata melodija je izazvala da moje srce stvori "Hej, Slovaci, naš slovački jezik još živi"[4]... Otrčao sam u svoju sobu, zapalio svijeću i napisao tri verzije u svoj dnevnik. Pjesma je završena u trenu.[5]
Tako je nakon ovog unutrašnjeg nemira Tomášik prvi put zapisao sljedeći tekst na slovačkom jeziku:[2]
S. Tomášik
“
Hej, Slováci, ešte naša
slovenská reč žije,
Dokiaľ naše verné srdce
za náš národ bije.
Žije, žije, duch slovenský,
bude žiť na veky,
Hrom a peklo, márne vaše
proti nám sú vzteky!
Jazyka dar sveril nám Boh,
Boh náš hromovládny,
Nesmie nám ho teda vyrvať
na tom svete žiadny;
I nechže je koľko ľudí,
toľko čertov v svete;
Boh je s nami: kto proti nám,
toho parom zmetie.
I nechže sa aj nad nami
hrozná búrka vznesie,
Skala puká, dub sa láme
a zem nech sa trasie;
My stojíme stále pevne,
ako múry hradné
Čierna zem pohltí toho,
kto odstúpi zradne!
”
"Hej Slaveni" u Slovačkoj
U Slovačkoj se kroz historiju, a i danas, ova pjesma smatrala nezvaničnom himnom Slovaka. Iako nakon stjecanja nezavisnosti 1993. Slovačka dobija drugu himnu, "Hej, Slaveni" još se smatra drugom himnom Slovaka. Ova pjesma nikad nije bila zvanična na teritoriji Slovačke, ali je favorizirana od strane vladajuće stranke u državi.[6]
"Hej, Slaveni" u južnoslavenskim zemljama
Dragutin Rakovac je 1838. napisao[7] a 1842. objavio prvi prijevod Tomášikove pjesme pod naslovom Duh slavjanski.[8] Uslijedio je prijevod na slovenski jezik, koji je 1863. uradio Radoslav Razlag. Prijevod je nosio naslov "Duh slovanski", da bi u sljedećem izdanju bio objavljen pod naslovom "Hej Slovenci!".[9] Pjesma je bila popularna za vrijeme Hrvatskog narodnog preporoda te za revolucije 1848. (kad je pjesma bila poznata i u Hrvatskoj i u Sloveniji). Muziku za "Hej, Slaveni" komponirao je Vatroslav Lisinski, a nalazi se u petom izdanju pjesmarice Đure Stjepana Deželića (1903). Pjesma se u hrvatskim zemljama javlja pod različitim nazivima: "Duh slavjanski", "Duh ilirski", "Duh hrvatski" (s prvim stihom "O, Hrvati! Jošte živi"), "Pěsma domorodna" (s prvim stihom "Oj Iliri! Jošte živi rěč naših dědovah"), ali se najčešće javlja pod nazivom "O, Hrvati", odnosno "Oj Hrvati" i pod tim naslovom ostaje u upotrebi do kraja Drugog svjetskog rata.[10]
"Hej, Slaveni" bila je državna himna SFRJ od 1943. do 1991 (48 godina). Nakon raspada SFRJ "Hej Sloveni" bila je državna himna Savezne republike Jugoslavije, tj. Srbije i Crne Gore. Nakon raspada Državne zajednice Srbije i Crne Gore Srbija je zakonom iz 2009. usvojila svoju današnju himnu "Bože pravde", a Crna Gora svoju "Oj, svijetla majska zoro" te je tako prestala zvanična upotreba ove popularne pjesme. Danas nekadašnje jugoslavenske republike koriste sljedeće himne:
Zečević, Divna: Hrvatske pučke pjesmarice 19. stoljeća: (svjetovne i nabožne), Radničko sveučilište "Božidar Maslarić", Izdavački centar "Revija", Osijek, 1988; ISBN86-7209-031-4, COBISS.BH86793
(...) i 'Hej, Slaveni' kao jugoslavenska himna, koja se u pučkim pjesmaricama najčešće javlja, sve do II svjetskog rata, u varijanti: 'O, Hrvati'.
– Zečević 1988: 57
Pavlović, Milivoje: Knjiga o himni: jugoslovenski narodi u himni i himna među narodima, 3. prerađeno i dopunjeno izdanje, "Dečje novine", Gornji Milanovac, 1990; ISBN86-7335-009-3; COBISS.BH1377292
^Bošković, Ivan J: Hrvatska književnost neoklasicizma i romantizma (sveučilišni priručnik), Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2008; ISBN978-953-7395-13-1, str. 65–66.
^Plevnik, Danko: Smisao Bosne (vodič u Haag za autostopere), Naklada "Jesenski i Turk", Zagreb, 1997; ISBN953-6483-04-1, str. 237.
.svg)
