DNK barkodiranje je taksonomska metoda kojom se koristi kratki genetički marker u DNK organizmima da ih identificira kao pripadnike određene vrste.[1] Razlikuje se od molekularne filogenije po tome što glavni cilj nije da se utvrde obrasci srodnosti, već identifikuju nepoznati uzorci u smislu već postojeće klasifikacije. Iako se bar kodovi ponekad koriste prilikom pokušaja da se identifikuju nepoznate vrste ili u procjenama da li neku određenu vrstu treba kombinovati (sa nekom drugom) ili odvojiti.[2] Primjena DNK kodiranja za ove potrebe je predmet rasprava.[3]
Primjena ove metode uključuje, naprimjer, prepoznavanje biljnih ostataka čak i kada cvijet ili plod nisu dostupni, identifikaciju larvi insekata (koji često imaju manje poznatih dijagnostičkih karakteristika od odraslih)[4], identifikaciju ishrane životinja, na osnovu sadržaja stomaka ili izmeta[5] i obezbjeđuje veliku varijaciju između vrsta, a ipak relativno mali broj varijacija u okviru datih vrsta.[6] Primjenjuje se i u identifikaciji komercijalnih proizvoda kao naprimjer, biljni dodaci, drvo ili koža i drugi dijelovi životinja.
Izbor lokusa
Poželjno mjesto za DNK barkodiranje treba biti standardizirano (tako da se mogu razviti velike baze podataka za date lokuse), prisutno u većini taksona od interesa i moguće za sekvenciranje bez specifičnih PCRprajmera, a dovoljno kratko da se lahko sekvencira sa sadašnjom tehnologijom.[7]
Iako je predloženo nekoliko lokusa, zajednički skup standardiziranih regija su odabrali nadležni odbori:
^Bajrović K, Jevrić-Čaušević A., Hadžiselimović R., Eds. (2005). Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB) Sarajevo. ISBN9958-9344-1-8.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
