Predstava Bread and Puppet Theater-a, 8. septembar 2018. - Cambridge, MA
Pozorište The Bread and Puppet Theater (bos: Kruh i lutke pozorište, poznato i kao Bread & Puppet, bos: Kruh i lutke) je političko radikalno lutkarsko pozorište, aktivno od 1960-ih, sa sjedištem u Gloveru, Vermont od januara 2020. Njegovi osnivači su Elka i Peter Schumann. Umjetnički direktor pozorišta je Peter Schumann.
Naziv Bread & Puppet izveden je iz prakse pozorišta, koja se sastoji iz toga da svoj domaći svježi kruh, servira besplatno publici uz aïoli sos pri izvedbi svake njihove predstave, sa ciljem ostvarivanja zajednice. Praksa je motivisana centralnim principom pozorišta po kojem umjetnost treba biti osnova života, kao što je to i kruh. Neki su pronašli i odjek rimske fraze "hljeba i igara" i radničke parole "Hljeb i ruže" u nazivu pozorišta, iako se oni ne spominju često u sopstvenim objašnjenjima imena Bread & Puppet-a.
The Bread and Puppet Theater učestvuje u paradama uključujući i onu povodom Dana nezavisnosti SAD-a, najčešće u Cabotu, Vermont, sa mnogim likovima, uključujući satiričnog Ujka Sama na štulama.
Godine 1994. Bread & Puppeti posjetili su Sarajevo i u koprodukciji sa festivalom MESS i sarajevskim Pozorištem mladih izveli predstavu Cirkus Veliko stopalo[1]. Godinu dana kasnije, na svome imanju u Vermontu, kreirali su predstavu Passion Play for Bosnia (bos: Pasija za Bosnu) [2][3]. Inspirisani filmom Quo Vadis, Aida?, bosanskohercegovačke redateljice Jasmile Žbanić, Bread & Puppet Press izdaje kalendar za 2022. godinu pod nazivom Quo Vadis.[4]
Historija
Peter i Elka Schumann započeli su The Bread & Puppet Theater 1962–1963 u New Yorku. Bilo je aktivno tokom Vijetnamskog rata u antiratnim protestima, prvenstveno u Njujorku, što je navelo novinara T.E. Kalema da za časopis Time 1971. godine napiše: "Ova glupava predstava je savremena koliko i sutrašnji bombaški napad." [5] Mnogi ljudi ga se sjećaju kao centralnog za politički spektakl tog vremena, jer su njegove ogromne lutke (često visoke tri do pet metara) bile stalnica mnogih demonstracija. Sicilijanska lutkarska tradicija inspirisala je Schumanna, a Bread and Puppet pozorište druge grupe širom kontinenta, uključujući People & Puppets Incorporated, Garyja Bottinga iz Edmontona, koji je početkom 1970-ih također koristio visoke lutke za bavljenje političkim temama i društveni komentar u obliku radikalnog uličnog pozorišta.[6] Godine 1970. teatar se preselio u Vermont, prvo na Goddard College u Plainfieldu, a zatim na farmu u Gloveru gdje je i ostao. Farma je dom kravi, nekoliko svinja, kokošima i lutkarima, tu se nalaze i zatvoreni i otvoreni prostori za igranje predstava, štamparija, prodavnica i veliki muzej koji prikazuje više od četiri decenije rada pozorišta. TB&PT je dobio grantove Nacionalne zadužbine za umjetnost, nagrade Lutkara Amerike i drugih organizacija.
Godine 1984. i 1985. obilazili su fakultete sa predstavom u zatvorenom, The Door, koja je pričala priču o "masakru gvatemalskih i el-salvadorskih Indijanaca i nevolji izbjeglica koje pokušavaju pobjeći kroz đavolska otvarajuća i zatvarajuća vrata na sjeveru".[7] Uz "minimalnu upotrebu izgovorene riječi", predstava je poentirala "velikom jednostavnošću i ljepotom".[8]
Do 1998. godine Bread & Puppet je bio domaćin svog godišnjeg festivala i cirkusa (puni naziv: Our Domestic Resurrection Circus, na bosanskom: Naš domaći cirkus uskrsnuća ), u i oko prirodnog amfiteatra na njihovom zemljištu u Gloveru. Tokom 1990-ih, festival je počeo da privlači desetine hiljada ljudi, koji su kampovali na zemlji obližnjih farmi tokom godišnjeg ljetnog vikenda festivala. Događaj je postao neizvodljiv i manje se bavio pozorišnom predstavom. Godine 1998., jedan posjetilac festivala je poginuo u tuči, što je primoralo Petera Schumanna da otkaže festival.[9] Od tada, pozorište nudi manje vikend predstave cijelo ljeto, a putovalo je i po Njujorku i Novoj Engleskoj, sa povremenim turnejama po SAD-u i inostranstvu. Pozorište vodi program u kojem šegrti pomažu u produkciji i izvedbi predstava.[10] U New Yorku, Bread & Puppet svake godine nastupaju u Theater for the New City tokom sezone praznika.
Povodi
Konkretni uzroci tokom godina bili su:
Opozicija ratovanju
Protivljenje registraciji za regrutaciju u vojsku SAD-a [11]
Podrška revoluciji Sandinističkog fronta nacionalnog oslobođenja u Nikaragvi (1979. – 1990.)
Zapatistički ustanak 1994
Organizacija MOVE
Djela
Performansi i predstave
Fire (1965)
Fire (bos: Vatra) bila je predstava u trajanju od sat vremena koja je kritikovala rat u Vijetnamu. Posvećena je američkim demonstrantima koji su poginuli nakon što su se zapalili u znak protesta i prikazivala je život vijetnamskih seljana tokom rata.[13]
Birdcatcher in Hell (1971.)
Birdcatcher in Hell (bos: Lovac ptica u paklu) je predstava rađena u stilu tradicionalnog japanskog Kjogen lutkarskog pozorišta u koja je kritizirala predsjednika Nixona koji je pomilovao vojnike uključene u My Lai masakr.[14]
Stations of the Cross (1972.)
Stations of the Cross (bos: Stanice križnog puta), kako ju je Larry Gordon, tadašnji generalni menadžer pozorišta, opisao kao "djelimično metaforički [i] djelomično doslovan" prikaz, Stations of the Cross bila je savremena interpretacija novozavjetne priče o Isusovoj muci na putu do njegovog raspeća. Gordon je obezbijedio muzičku podlogu za produkciju.[15][16] Elka Schumann je izjavila da je produkcija takođe bila metafora za Kubansku raketnu krizu.[15]
Joan of Arc (1979)
Joan of Arc (bos: Jovanka Orleanka) je predstava koja je koristila muzičke instrumente i lutkarstvo kako bi ispričala priču o Svetoj Ivani. Ovo delo je takođe doživjelo oživljavanje 1999.[17]
Mending the Sky/Bu Tian (1994)
Mending the Sky/Bu Tian (bos: Krpljenje neba/Bu Tian) je nastala u koprodukciji između Bread and Puppet Theater i 425 Environmental Theatre u Tajpeju, Tajvan. Predstava se fokusirala na trenutne probleme zagađenja na Tajvanu koristeći reference na tradicionalnu kinesku mitologiju. Konkretno, predstava je prikazala boginju Nüwa, skrečući pažnju na zagađenje rijeke Tamsui u svojim prvim izvedbama. Kasnije izvedbe bile su fokusirane na različite geografske krajeve pogođene zagađenjem u zavisnosti od toga gdje se predstava izvodila. Na primjer, fokus je stavljen na rijeku Ai prilikom igranja predstave u Kaohsiungu, Tajvan. Efikasnost ove saradnje dovedena je u pitanje jer su se mnogi članovi 425 Enviromental Theatre-a upuštali u prakse koje štetne za okoliš (kao što je pušenje), a dio predstave uključivao je paljenje lutke koja je stvarala znatnu količinu crnog dima. Ipak, rad je dobio pohvale od kritičara zbog relevantnih društvenih poruka.[18]
Bread Baker's Cantata (1999.)
Bread Baker's Cantata (bos: Pekarova cantata) izveden je uporedo sa oživljavanjem Jovanke Orleanke . Bila je to predstava sporog tempa koja je prikazivala posljednji dan jedne starice na Zemlji koristeći pjevače i glumce.[17]
Knjige i publikacije
Pored pozorišta, neki od članova Bread & Puppet-a upravljaju Bread & Puppet Press. Štampa proizvodi plakate, kartice i knjige na teme pozorišta, kao i druge oblike "jeftine umjetnosti".
Publikacije iz Bread & Puppet Press uključuju:
Jeftini umjetnički manifesti
10 Purposes of Cheap Art (10 svrha jeftine umjetnosti)
Importance of Cheap Art (Važnost jeftine umjetnosti)
Why Cheap Art? (Zašto jeftina umjetnost?)
Stripovi
40 How Tos (40 priručnika)
Courage (Hrabrost)
Life and Death of Charolette Solomon (Život i smrt Charolette Solomon)
U pozorištu su učestvovali poznati pisci i izvođači, uključujući pozorišnog glumca za djecu Paula Zalooma i spisateljicu Grace Paley .
Drugi pisci koji su hvalili Bread & Puppet su historičar Howard Zinn, koji je naveo njegovu "magiju, ljepotu i moć", te pjesnik i komentator američkog National Public Radio-a Andrei Codrescu, koji je napisao: "The Bread & Puppet Theater je tako dugo bio dio američke svjesne borbe za naše bolje ja, koja je postala, paradoksalno, stalnica naše podsvijesti."
Reference u popularnim medijima
Pozorište Bread & Puppet Theater ima vizuelnu referencu u filmu Julie Taymor Across the Universe (2007). Film je replicirao likove njihovih predstava kao što su Uncle Fatso, Washer Women, White Ladies i Mother Head.[20]
U svojim memoarima iz 2008. "A Freewheelin' Time: A Memoir of Greenwich Village in the Sixties", njujorška slikarka i ilustratorica, Suze Rotolo, napominje da je radila sa TB&PT početkom 1963. u blizini Delancy Street na donjoj istočnoj strani Menhetna. Rotolo je u to vreme bila djevojka i muza Boba Dilana i bila je inspiracija za pjesme "Suze (The Cough Song)", "Don't Think Twice, It's Alright", "Tomorrow Is a Long Time", " One Too Many Mornings" i "Boots of Spanish Leather".
