Vjeruje se da ih danas ima preko 150.000, ali njihov tačan broj nije poznat jer mnogi pripadnici ove grupe kriju svoje porijeklo ili ga uopće nisu svjesni, najčešće zbog toga što su ih roditelji htjeli zaštititi od rasizma.[4][4][5]
Porijeklo
Porijeklo etničke grupe Ainu nije sasvim jasno.
U Japanu su dugo vremena dominirali stavovi koji su je opisivali kao rasu "plemenitih divljaka", odnosno ponosnu ali samoizoliranu kulturu lovaca-sakupljača. Taj mit je postao omiljeni argument opravdavanja japanskog otimanja zemljišta Ainua. U stvari, Ainu su bili zemljoradnici od samih početaka Nove ere.[6]
Izvorni Ainui su uglavnom bijele kože. Prema raširenom mišljenju, Ainu su među posljednjim ostacima paleoeuropida.[7][8]
Sjevernoamerička veza
Krajem 20. stoljeća su se pojavile mnoge špekulacije o tome da bi Ainu mogli biti jedni od prvih grupa koje su naselile Sjevernu Ameriku. Ova pretpostavka je uglavnom počivala na nađenim kosturima kao i tragovima kulture među mnogim plemenima koja žive u zapadnom dijelu Sjeverne i nekim dijelovima Latinske Amerike. Drži se da je sasvim moguće ima da je Sjeverna Amerika među svojim prvim doseljenicima imala nekoliko različitih etničkih grupa - odnosno da su Ainu bili jedna od njih, možda čak i prvi. Najpoznatiji dokaz u prilog ovoj tvrdnji navodno je Kennewski čovjek.
Proučavanje genetičke koju je rekonstruirao Cavalli-Sforza je pokazalo matricu ekspanzije iz oblasti oko Japanskog mora prema ostatku istočne Azije i američkom kontinentu. Ovo se smatra trećim najvećomm genetičkomm migracijom u istočnoj Aziji (nakon "Velike ekspanzije" s afričkog kontinenta, te druge ekspanzije iz oblasti sjevernog Sibira), što bi je usklađeno sa saznanjima vezanim uz rani period Jomona. "Sintetske mape sugeriraju prethodno neprimjetni centar ekspanzije iz Japanskog mora, ali ne mogu indicirati datiranja migracija. To bi se moglo povezati uz period Jomon, ali se u potpunosti ne može isključiti predjomonski period pa se može vezati uz migracije prema Amerikama. Glavni izvor hrane u tim pred-zemljoradničkim vremenima je bio dobijan ribolovom, pa bi tada, kao i danas, iz ekoloških razloga ograničio područje ekspanzije na obalu, vjerojatno oko Japanskog mora, ali također i duž pacifičke obale.[9]
Historija
Na samom početku, kontakti između Ainua i Japanaca su bili obostrano prijateljski, ravnopravnost u trgovini. Međutim, s vremenom su Japanci počeli dominirati, a uskoro su sagrađena i velika naselja na rubovima teritorije Ainua. Kako su se Japanci pomjerali na sjever i preuzimali njihovu tradicijski zaposjednutu teritoriju, Ainu su se često povlačili bez ikakvog otpora, iako je ponekad bilo i kraćih ratova kao 1457., 1669. i 1789. godine, koje su Ainu izgubili. U periodu Meiji, japanska politika je postala koncentrirana na asimilaciju Ainua pa im je zabranjeno korištenje vlastitog jezika, a tjerani su na bavljenje zemljoradnjom na posebno određenom vladinom zemljištu. Ainu su također bili iskorištavani kao poluropska radna snaga japanske ribarske industrije. Otok Hokkaido je bio poznat kao Ezo iliEzo-chi za vrijeme perioda Edo. Za vrijeme Meiji revolucije, promijenjeno mu je ime u Hokkaido kao dio uspostavljenja ujedinjenog" japanskog nacionalnog duha, pod vođstvom Cara, te tako uklone svi lokalni identiteti i autonomije japanskih regija.
Prije toga, izvorno su kod Ainua upravljala po trojica nasljednih poglavica u svakom selu, a zemlja je bila podijeljena u tri oblasti: Saru, Usu i Ishikari, koje je kontrolirao Saru, iako odnosi između stanovnika različitog porijekla nisu bili bliski, a „miješani brakovi“ izbjegavani. Poglavice nisu imale sudske ovlasti, a o sudbini zločinaca se odlučivalo na skupštinama svih seljana. Nije bilo smrtne ni zatvorske kazne, a kao krajnja kazna se upotrebljavalo premlaćivanje, osim u slučaju ubojstva, kada bi počinitelju, po običajnom pravu, odrezali nos, uši i pete. Miješani brakovi između Japanaca i Ainua nisu bili rijetkost, a pogotovo u Sambutsu, pa se na istočnoj obali mogu naći mnoga djeca koja potiču iz tih veza.
Ainu su tako postali japanski građani po japanskim zakonima (iako je u tom dobu jedan Ainu pred sudom uspio oboriti optužbu za ubojstvo, dokazavši da se na njega, kao ne-Japanca, takvi zakoni ne odnose).
Danas mnogi Ainu preziru izraz Ainu radije se nazivaju Utari (na Ainu jeziku: drug). U službenim dokumentima se upotrebljavaju oba naziva.
Rasprostranjenje
Iz historijskih razloga (od kojih je glavni rusko-japanski rat), skoro svi Ainui danas žive u Japanu.
Ipak, veoma mali broj Ainua danas živi na Sahalinu, a većinom su potomci sahalinskih Ainua koji su prvo bili protjerani, a potom vraćeni. Također postoji Ainu manjina na najjužnijem dijelu poluotoka Kamčatka i na Kurilskim otocima. Ainu koji znaju govoriti Ainu jezikom danas žive isključivo u Japanu. Uglavnom su koncentrirani na južnim i istočnim obalama otoka Hokkaido.
Zahvaljujući miješanim brakovima s Japancima, kao i stalnoj asimilaciji u dominantnu kulturu, danas ima malo izvornih Ainu naselja. Mnoga "autentična Ainu sela" koja se reklamiraju na Hokkaidu su čiste turističke atrakcije.
Kultura
Tradicijska Ainu kultura se prilično razlikuje od japanske.
U određenoj životnoj dobi, muškarci se prestaju brijati i puštaju duge brade i brkove. I muškarci i žene šišaju kosu sa strane do razine ramena, straga u obliku polukruga. Za bojenje se koristila čađ, u zdjeli obješenoj iznad goruće brezovine.
Tradicijska odjeća se pravi od kore brijesta. Ima duge rukave koji dosežu sve do stopala, a glavnina je obmotana je oko tijela i vezana pojasom od istog materijala. Žene nose donje rublje od japanskih tkanina. Zimska odjeća je od životinjske kože, s čarapama od jelenje kože i čizmama od pseće ili lososove kože. Pripadnici oba spola obično nose naušnice, za koje se tvrdi da se u prošlosti pravila od vinove loze, jednako kao i ogrlice zvane tamasay, koje njihove žene jako vole.
Orignalne nastambe su kolibe obložene trskom, bez ikakve podjele na namjenske prostorije, sa ognjištem u sredini. Nemaju dimnjake nego samo rupu u uglu krova. Postoji jedan prozor na istočnoj strani te dva vrata. Kuća seoskog starješine, prema potrebi, služi i za seoske skupštine. Nemaju stolice, nego sjede na podu pokrivenom s dva sloja pokrivača, jednim od rogoza, drugim od božura. Kreveti su od dasaka, madrace vješaju između motki, a kao pokrivače koriste kožu.
Muškarci jedu pomoću štapića, a žene koriste drvene kašike. Jela Ainu kuhinje se ne konzumira van njihove zajednca, a u Japanu postoji samo nekoliko njihovih restorana, uglavnom u Tokyu i na Hokkaidu.
Religija
Ainu su sljedbenici animizma, odnosno vjeruju da sve prirodno imaju u sebi kamuy (božanski duh). Postoji hijerarhija kamuya. Najvažniji je Baka ognjište (vatra), zatimkamuyplanine (životinje), zatim kamuymore (morske životinje), a potom sve ostalo.
Ainu nemaju profesionalnih sveštenika. Seoski poglavica obavlja sve vjerske ceremonije, koje se svode na žrtvemike sa rižinim vinom, molitve i nuđenje vrbovih izrezbarenih štapića namijenjenih bogovima. Ti se štapići nazivaju Inau (jednina) i nusa (množina). Stavljaju se na oltar, skupa s glavama ubijenih životinja. Ainu se zahvaljuju bogovima prije jela i mole tokom požara i bolesti. Vjeruju kako su njihovi duhovi besmrtni, te da će biti nagrađeni u zagrobnom životu, uzdizanjem u kamuy mosir (Zemlju bogova).
Osnovano mnogo različitih organizacija koje, na različite načine, zastupaju interese Ainua. Postoji krovna grupa čiji su članovi većina Ainua na Hokkaidu i neki Ainui iz drugih dijelova Japana, zvana Udruženje Hokkaido Utari, koje je u početnoj fazi kontrolirala vlada u nastojanju da ubrza asimilaciju i integraciju Ainua u japansku nacionalnu državu. Danas njime isključivo upravljaju Ainui, neovisno od vlade.
Sport
Ainu odlikuju sklonost i predispozicije za sportske aktivnosti. Zbog natprosječne visine, postižu bolje rezultate od Japanaca u tipično zapadnim sportovima kao što su bejzbol, fudbal i atletika. To je dovelo do ljubomore kod mnogih Japanaca, ali se Ainu sportska dostignuća svejedno slave širom Azije (Fitzhugh, 364-366).
^ abFitzhugh, W. (2004). Ainu:Spirit of a Northern People. Seattle: University of Washington Press. ISBN0-295-97912-7.CS1 održavanje: ref=harv (link).
^Kayano S. (1994): Our land was a forest: An Ainu memoir. Translated by Kyoko Selden and Lili Selden. Foreword by Mikiso Hane. Transitions--Asia and Asian America series. Boulder, Colorado: Westview Press.
^Hadžiselimović R. (1986): Uvod u teoriju antropogeneze. Svjetlost, Sarajevo, ISBN9958-9344-2-6.
^Hadžiselimović R. (2005): Bioantropologija – Biodiverzitet recentnog čovjeka. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN9958-9344-2-6.
^Cavalli-Sforza L. L. (2005): The history and geography of human genes". ISBN0-691-08750-4.
